Gdje je nestao čovjek?

human-seed-modern-artČovjek je neiscrpna tema ne samo filozofije, nego i mnogih drugih znanosti i nauka. Filozofska antropologija je filozofija čovjeka koja proučava osebujnu bit ljudskog bića ili zadatak čovjeka da u najrazličitijim prilikama uozbilji svoje ljudske mogućnosti i bude čovjekom. Antropologija pita u čemu je posebnost čovjekova bića, u čemu se sastoji dostojanstvo ljudske osobe, te koja je uloga odgoja, tradicije, jezika, kulture, povijesti itd., ali čini se ne uspijeva odrediti bit čovjeka jednoznačno i općeprihvatljivo, niti je to izgleda moguće. Kroz cijelu povijest filozofija raspravlja o čovjeku i njegovu odnosu prema svemu što jest a ponajviše u kriznim razdobljima, kakvo je i ovo danas. Iako nisam filozof, drznut ću se upustiti u pronalaženje odgovora na u naslovu postavljeno pitanje, te se s bojazni upitati: Imamo li uopće vremena da ga vratimo, obzirom na činjenicu da u kalendaru Maya od 21. prosinca 2012. godine više ne postoji zapis vremena? Iako nismo narod Maya, nije li ovo možda upozorenje za sve da je došao kraj ljudskoj civilizaciji, u kojoj sve ima cijenu a ništa vrijednost? Da bi se barem približila odgovoru, krećem od pitanja: Što je čovjek? Po čemu je čovjek čovjek i koje je njegovo određenje kao ljudskog bića? Barem na ova pitanja, povijest je već odavno odgovorila.  

 

Mogu se navesti mnoga svojstva kojima se čovjek razlikuje od životinje: razumom, sviješću, govorom, društvenošću, ekonomskom proizvodnjom, religijom, moralnim djelovanjem, umjetničkim stvaralaštvom, itd. Međutim, sve navedeno ne iskazuje bit čovjeka, odnosno ono po čemu je čovjek čovjek, ali se može zaključiti da čovjek bivstvuje na poseban način te da se odnosi prema svijetu i prema samome sebi na način različit od svih drugih živih bića. Iz  navedenog je razvidno, da je čovjek aktivno suprotstavljen svijetu. Bez daljnjeg filozofiranja, jasno je da bez obzira na svoju izuzetnost i ekscentričnost, čovjek i svijet se uzajamno uvjetuju. Čovjek mijenja prirodu oko sebe, prilagođava je sebi i tako stvara očovječenu prirodu. Pri tome mijenja sebe sama i tvori sebe čovjekom, odnosno razvija svoja osjetila i svoje duhovne sposobnosti. Dakle, dolazim do odgovora da je čovjek sam svoje vlastito djelo. Njegova sudbina je u njegovim rukama te je stoga odgovoran za svijet i za sebe. Nadalje, čovjek stvara svoju povijest, ali je i sam proizvod te povijesti ili rezultat povijesnog razvoja, što znači da je čovjek samostvaralačko biće. Taj proces samoostvarivanja čovjek ne može prekinuti jer bi time ugrozio sebe kao čovjeka, odnosno svoju ljudsku vrijednost. Iz svega navedenog proizlazi da čovjek ipak nije dovršen do kraja, te da je samo utoliko čovjek ukoliko teži da ostvari nešto više od već postignutoga. Ovdje zastajem, i pitam se da li je odgovor na moje pitanje upravo u izrečenom, točnije toj čovjekovoj nedovršenosti i da sve nedaće koje nas snalaze iz dana u dan upravo proizlaze iz te njegove nedovršenosti? Kako je moguće da nakon toliko godina evolucije, čovjek sve više nalikuje špiljskom a ne dovršenom čovjeku koji ne bi smio samo tako lako nestati? Zašto smo već ispisali scenarij za put čovjeka koji se postepeno navikao na to da gleda kako se čini zlo, da ga propušta, potom odobrava a na koncu ga i sam čini (Balzac). Ako je nekada i postojala definicija čovjeka kao društvenog bića, usudim se reći da je danas možemo smatrati potpunom besmislicom. 

 

U djelu njemačkog filozofa Friedricha Nietzschea, stari prorok Zaratustra, spuštajući se sa svoje planine među narod da ga pouči i podari znanje, te u potrazi za čovjekom sebi ravnim, progovara narodu: „Učim vas nadčovjeku. Čovjek je nešto što treba biti prevladano. Što ste vi učinili da biste ga prevladali? Sva su bića dosad stvorila nešto iznad sebe: a želite li vi biti oseka ove velike plime i radije se vratiti životinji nego prevladati čovjeka! Što je majmun za čovjeka? Podsmjeh ili bolan stid. I upravo to treba da bude čovjek za nadčovjeka: podsmjeh ili bolan stid. Prešli ste put od crva do čovjeka, a mnogo je toga u vama još crv. Bili ste jednom majmuni, i još je sada čovjek više majmun od bilo kojeg majmuna. A onaj koji je od vas najmudriji tek je puko dvojstvo i mješavina biljke i sablasti. A zar vas ja pozivam da budete biljke i sablasti? Eto učim vas nadčovjeku! Nadčovjek je smisao zemlje. Vaša volja kaže: nadčovjek neka bude smisao zemlje!“

 

Upravo zbog toga što je čovjek prema svojoj stvaralačkoj biti  usmjeren novom, on nije i ne bi smio biti zadovoljan postojećim, jer ovo postojeće je „naš put u propast“. Ako je čovjek doista čovjek, time što ostvaruje svoje povijesno dane mogućnosti, a nije pravi čovjek ako se otuđuje od ostvarenja svojih povijesno određenih ljudskih mogućnosti, možemo li zaustaviti nestajanje čovjeka, dok nije prekasno? Možemo li zaustaviti to tupo nereagiranje, jer ljudska bit nije apstrakcija. U svojoj stvarnosti ona je sveukupnost društvenih odnosa (Marx). Obzirom da je čovjek određen kao stvaralac, on mora činiti novo i davati obilježje svemu što čini. „Biti čovjek znači postajati čovjekom“ (Karl Jaspers).   

 

Sadika Bajutti, spec.publ.adm.